I u našoj se školi trudimo uvažavati potrebe učenika s invaliditetom. Kako u tome uspijevamo pročitajte u radovima učenice Melise Adrović (3.c) (tekst preuzmite OVDJE) i Elise Solo (3.c) (tekst preuzmite OVDJE)

Tekst naše bivše učenice Zoje Bulešić pročitajte OVDJE (Zoja, ako nas i dalje čitaš - PUNO POZDRAVA I SRETNO NA STUDIJU!).

Više o Danu:

Nakon što su Ujedinjeni narodi proglasili 3. prosinca Međunarodnim danom osoba s invaliditetom, UN-ova je Komisija za ljudska prava u svojoj rezoluciji 1993./29 od 5. ožujka 1993. pozvala zemlje članice da ističu obilježavanje 3. prosinca: "s ciljem postizanja punog i jednakog uživanja ljudskih prava i sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu."

Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom prihvatilo je 96 zemalja otkad je stavljena na popis 2007. godine.

Svakako da je najvažnije obratiti pozornost na potrebe djece koja žive s invaliditetom.

UNICEF poziva nacije da ispune svoje obveze i da zaštite najranjivije građane društva jer djeca koja žive s invaliditetom imaju ista prava kao i sva druga djeca. Djeca s invaliditetom imaju pravo živjeti dostojanstveno i trebala bi dobiti mogućnost odrastanja u okruženju koje će im omogućiti da postignu svoj puni potencijal. No, ponekad ovo sve rečeno je mrtvo slovo na papiru, i prečesto su djeca s invaliditetom izostavljena  i obilježena.

I zato, ne zaboravite! Ako osobama s tjelesnim invaliditetom poklonite pola srca, učinili ste mnogo. Ako im poklonite cijelo srce, učinili ste čudo.

Preuzeto sa: http://os-fvrancica-si.skole.hr/

Kako je biti osoba s invaliditetom u Puli?
(Melisa Osmanović, završila Ekonomsku školu 2011.)

Ima to i nekih prednosti :

1. Možeš upoznati puno novih ljudi
2. Razvijaš veću toleranciju prema različitim ljudima
3. Boje razumiješ sebe i druge

Također, postoje i loše strane, kada nas neke osobe ili skupina ljudi ne žele prihvatiti u društveni život (diskriminacija), zbog straha, jer ima ih koji misle da ako se druže s ljudima u kolicima da se to može i njima desiti ili im je neugodno, ne znaju kako se ponašati, razgovarati, skreću pogled, neugodno im je (kao da su nešto oni skrivili!)

No, ipak postoji i  puno ljudi koji se odmah približe i prihvate te takvu kakva jesi, zahvaljujući njima često zaboravim kakav imam hendikep, i osjećam se sretno. Takvih ljudi srećom puno poznajem.

Često nam je uskraćena mogućnost kretanja, u Puli ne možemo ići na sva mjesta koja želimo vidjeti i posjetiti jer postoje STEPENICE i druge prepreke (nepropisno parkirani auti). Onda odustanemo od tih mjesta iako nas to jako ljuti jer ne želimo stalno tražiti pomoć drugih ljudi. Želimo čim više biti samostalni.

MELISA OSMANOVIĆ