OPOMENA

stranica dnevnika

(Napisala: Anika Rešetar)

Lijepo ponašanje nije samo preduvjet za bolje slaganje sa susjedima, roditeljima i profesorima – obzirnost i susretljivost bitno povećavaju i šanse za zaposlenje te, na kraju krajeva, za sretan i ispunjen život i ljubav, odnosno vizije buduće sreće, mogu cvasti samo ako smo – odvažni

Bilo je sunčano prijepodne. Ljudi su od vrućine hodali pomalo bezglavo, već posve iscrpljeni, željno iščekujući prvu jesensku kišu i zahlađenje. I sama sam se nekako vukla, premda inače uživam u ritualu odlaska na tržnicu. U jednom sam se trenutku približila grupici na klupama ispod stabla, gdje se upravo zahuktavala svađa. Dvije mlade djevojke sjedile su na naslone, noge su stavile na dio na kojem se inače sjedi. Stariji penzioner glasno ih je opominjao: „Jesu li vas u školi učili ponašanju?“. Vrtjele su glavama. U očima se iščitavalo čuđenje i podsmijeh, a u starcu je prokljuvalo nezadovoljstvo godinama, osjećaj nepotrebnosti i višak slobodnog vremena. I paljba je počela. Vrijeđao ih je, a one se nisu micale, nisu bježale, nisu ustuknule. Nema potrebe navoditi sve riječi, lako nam je zamisliti ih... Djevojke su se na kraju okrenule i zaključile kako „stari očito ima neki problem“.

Nisam zastala, žustro sam prošla. U prvi mah, priznajem, bila sam na strani penzionera. Boli me što me mlađi guraju u tramvaju, autobusu, na ulici, što nisu naučeni da vide drugog, što su bezobzirni. Kad sam ja odrastala, bilo je drugačije. Ali onda sam se ubrzo sjetila da je i meni bilo fora, tamo negdje u sedmom i osmom razredu, tako sjediti, jer je tada bilo važno samo – biti protiv. No, otada je prošlo već dosta godina, a ja se sve češće uhvatim u situaciji kad se pitam uči li tko djecu i mlade ponašanju? Uči li ih tko uslužnosti, poštivanju starijih, zaštiti nemoćnih, ljubaznosti, susretljivosti? Zgrozilo me, naime, kad sam prije nekoliko godina predavala honorarno na Filozofskom fakultetu i shvatila da me studenti uopće ne doživljavaju na hodniku, i da im se ja mičem u stranu. Kad sam ja studirala, starijim osobama bi se sklanjali, pomažući im da prođu. Prijateljicu, redovnu profesoricu na istom fakultetu, upitala sam što ona čini u tim situacijama. „Glasno viknem: Prolaz! Maknite se u stranu!“. Činilo mi se nevjerojatnim da mora vikati. Ne tugujem ja to nad prošlim vremenima, nego tugujem nad mladima kojima te vještine i vrline nisu usađene u ponašanje.

Zbog čega danas mladi ne trpe da ih se poduči? I onda mnogi zbog toga ne dobiju posao, a roditelji misle da je kriva okolina, društvo... Danas predajem na visokoj poslovnoj školi i studente učim obzirnosti. Uvažavati svijet oko sebe preduvjet je, naime, uspješnog poslovanja. Biti uviđavan znači prepoznati prave prilike. Znači vidjeti. Važna je to osobina jer omogućuje pregled situacije i brzu reakciju, dobre odnose među kolegama, s klijentima. Obzirnost je i odlična baza da se svaki susret pretvori u priliku za razgovor koji može voditi poslovnoj vezi, prijateljstvu ili ljubavi. Isto vrijedi za susretljivost – spremnost na pomoć uz ljubazan osmijeh. A to je baza poslovanja u turizmu, čak ako i ne znate nijednu riječ nekog stranog jezika. A upravo u turizmu rezultira i napojnicom. Primjerice, moja je studentica Samanta uz tri redovne plaće sobarice ljetos zaradila još dvije kroz napojnice! Ona zna: gosti su zahvalni na ugodi i pomoći. Baš sam ponosna na nju!

Moram priznati da sam sebi postavila visok cilj: studentima sam čvrsto obećala da će u startu zarađivati 30% više ako budu obzirni, uljudni i susretljivi, a i kolega će ih uvijek voljeti i cijeniti suradnju s njima. Pa sad uvježbavamo razne situacije i pišemo scenarije koje onda „glumimo“. Nijedna intriga ne može dugoročno pobijediti ljubaznost! Tržište je zasićeno, učim ih, i govorim im da mnogi imaju stručna znanja i vještine, ali da posao dobivaju „oni koji su spremni biti poučeni“. To govori i moja prijateljica, porezna savjetnica s 20 stalnih zaposlenika. Često im, doduše, mora govoriti da „bok“ nije pozdrav koji se koristi za stariju osobu ako vam nije rod. I da klijent očekuje pomoć, jasno i razgovjetno izgovorenu. Pa svoje studente učim odmjereno i razgovijetno govoriti.

Na školi slovim za strogu profesoricu, studenti me u početku smatraju čak i „čudnom“. Stalno ih opominjem: da se usprave, da je držanje važno jer odražava unutrašnji stav, da ne rade grimase i da privatne kretnje ostave za privatne trenutke. Da pozdrave jasno, s blagim smiješkom, i da osobu pritom gledaju u oči. To je vrlo važno za posao. Opominjem ih jer mi je stalo do njih. Želim da budu uspješni u poslu, ali i sretni i ispunjeni kao ljudi.

U tramvaju ponekad promatram majke s nemirnom djecom. Ne, nemoj ovo, sjedni... kao da govore zidu. Jadna učiteljica koja dobije takvo raspušteno dijete. Ima i slabih roditelja koji ne znaju reći „ne“ djetetu i misle da je to ljubav. S takvom se djecom nitko ne igra u vrtiću jer oni žele da je sve „po njihovom“, a bolje ne prolaze ni u školi. Pa umjesto sretnog djeteta – što je, vjerujem, prvotna namjera roditelja – dobiju nesretnog klinca s tikovima. Opomena i disciplina polaze od pretpostavke da postoje vječne istine i pravila ponašanja. I zato, ako ste u dvojbi opomenuti ili ne, učinite to. Kritika je znak ljubavi, znak da vam je stalo do osobe. Ali ne opominjite i ne kritizirajte glasnim i optužujućim tonom, nego blago i mirno. Tad će kritika pasti na plodno tlo. I uroditi plodom ljepšeg suživota!