Svaki put, gotovo bez iznimke, kad kažem da sam izviđač pitaju me: "Molim?! Pa zar to nije za klince?". Ovo pitanje često dolazi uz "A kaj vi izviđate?", ali ta je "fora" već toliko otrcana da su izviđači oguglali na to. Jedna je od mogućih izjava koja slijedi je: "Aha, a vi imate one uniforme i one kravate i palite vatru u šumi." Naravno, to nam je smisao života. I još k tome pečemo sljezove kolačiće na vatri.
Ni malo ne krivim ljude koji postavljaju takva pitanja. Izviđači su, jednostavno, u glavama nekih ostali u vremenu, tamo negdje u 80-ima, kad su nestali pioniri, a počelo neko sasvim drugo vrijeme. Da, izviđače često spominju u istom kontekstu s pionirima. Što nam je zajedničko? Hm, eventualno marama, iako sa sasvim drugom simbolikom i u nešto drukčijem obliku. Nemojte se zavaravati, baš ništa drugo nije nam zajedničko.

Izviđaču je marama ponos
Istina, naša uniforma nije "modernizirana" poput obilježja nekih drugih aktivnosti koje mame i privlače mlade danas, pa svojim izgledom možda podsjeća na neka vremena koja nisu svima baš mila, no je li moguće da možete tisuće mladih procijeniti samo na temelju marame i košulje? Marama je svakom izviđaču ponos, ali izviđači su puno više od svojih košulja i marama.

Izviđača u svijetu danas ima više od 25 milijuna, a prošle je godine proslavljena stogodišnjica izviđačkog pokreta u svijetu. U više od 200 država postoji izviđačka organizacija, a upravo se u posljednjih 20 godina broj članova udvostručio. Dakle, broj onih koji odluče postati izviđači neprestano raste, pa valjda onda postoji i neki razlog za to! No, dok su u većini zemalja izviđači čest izbor klinaca i njihovih roditelja, na našim se područjima udruga često mora najprije izboriti s negativnim stavom prema pojmu izviđača.

Većina onih koji me upitaju "nisu li izviđači za klince", nakon toga će reći: "Da, i ja sam bio/bila izviđač, ali to je bilo u osnovnoj školi, davno..." Činjenica je da je kritično razdoblje za napuštanje izviđača - srednja škola. Ako govorimo vrlo pojednostavljeno, klinci u pubertetu prestaju biti izviđači zato što to - nije kul. Srednjoškolcima su, naime, neke sasvim druge stvari "kul", a boravak u prirodi nije jedna od njih.

Izviđaštvo se živi
Neizmjerno je teško opisati što znači biti izviđač u tek nekoliko odlomaka. Svaki dugogodišnji izviđač reći će vam da se to ne može tako lako opisati. Ako ste izviđač, onda to niste samo vikendom, nego je to vaš način života. No, sigurno je ovo: ne možete biti izviđač i ne voljeti prirodu, ne možete biti izviđač i ne brinuti se za prirodu, ne možete biti izviđač i ne željeti živjeti s prirodom, a nego odvojeno od nje.

U današnje vrijeme to možda ne zvuči popularno jer čak će i roditelji često odlučiti da žele da im se dijete još bolje služi kompjuterom, da žele da nauče engleski, da žele da trenira nogomet... No, u temelju svega stoji pitanje: bez obzira čime se bavili u životu, možemo li živjeti, a da ne živimo s prirodom? No, priroda je, prečesto se čuje, sve manje popularna, a to je tužno.

"Jednom na logorovanju..."
Protiv sljezovih kolačića na vatri, malih pionira, flauta na logorovanju i pomalo "štreberskog" dojma teško se boriti. I nije uopće važno hoće li brojka izviđača u Hrvatskoj ponovno prijeći 4000 ili ne, ono što izviđači mogu poručiti glasi otprilike ovako: Nama je u prirodi lijepo i, budimo iskreni, rijetko nam nedostaje društva, ali kad biste samo znali kako nam je dobro, drukčije biste razmišljali!

Znate li kako je divno slušati kapi kiše koje padaju na šator? Znate li kako je divno sjediti uz logorsku vatru u prohladnoj noći uz rijeku? Znate li kako je ispunjavajuće bilo gdje na svijetu vidjeti maramu oko vrata i prići osobi kao da ju oduvijek znate? Znate li kako je dočekati svitanje na straži uz istu onu logorsku vatru? Ne znate? Što da vam kažemo - vi ste na gubitku.

I, samo da napomenem - da, u izviđačima ima i "velikih izviđača" koji se jednako dobro zabavljaju kao i "mali izviđači" upravo radeći i veseleći se s tim "malim izviđačima", a najveća im je nagrada za to osmijeh tih "malih izviđača" i zadovoljstvo koje ih ispunjava. Ne razmišljamo je li nam uniforma po posljednjoj modi i jesu li nam hlače uvijek čiste, ali dišemo punim plućima i veselimo se životu.

A svima onima koji ne razmišljaju je li kul staviti izviđačku maramu oko vrata, nego je s ponosom nose: Sretan vam Dan izviđača! (Vecernji.hr)