Tijekom 19. stoljeća zbog radnih su uvjeta štrajkački pokreti doživjeli razmah, a najveći je bio u SAD-u, posebno u Chicagu gdje je 1. svibnja 1886. prosvjedovalo oko četrdeset tisuća radnika.
 

Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći razmah u SAD, posebno u Chicagu gdje je 1. svibnja 1886. prosvjedovalo oko četrdeset tisuća radnika.

Na zboru čikaških radnika, na kojem su istaknuti zahtjevi simbolizirani u tri osmice - osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja - policija je intervenirala oružjem i ubila šest, ranila oko 50 radnika. Mnogo je demonstranata bilo uhićeno, a vođe štrajka bili su izvedeni pred sud. Pet ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na čikaško krvoproliće na Prvom kongresu Druge internacionale 1889. odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke demonstracije i manifestacije,

A već od sljedeće godine, taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890.
Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku triju osmica. Zagrebačko je radništvo kao uvod u proslavu te godine održalo mnogo štrajkova i skupova.
S vremenom su proslave praznika rada u socijalističkim su zemljama pretvorene u velebne državne priredbe i mimohode, kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim birokratiziranim strukturama. Unatoč svemu 1. svibnja ostaje i danas svijetla tradicija međunarodnog radništva.

http://vijesti.hrt.hr/arhiv/98/05/01/d1_hrv.html