futur I.
Najčešće vrijeme za izražavanje budućnosti, futur prvi, složeno je
glagoIsko vrijeme, i to od nenaglašenoga ili enklitičkoga oblika prezenta pomoćnoga glagola htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) i infinitiva glagola koji sprežemo. U uporabi futura prvog valja pripaziti na položaj te glagolske enklitike (ću, ćeš ... ) , jer nije svejedno gdje se ona nalazi. A može se nalaziti i ispred infinitiva i iza njega. Ako se nađe iza infinitiva (s kojim onda čini jednu naglasnu cjelinu) , treba upotrijebiti krnji infinitiv (dakle bez krajnjega -i) . S gledišta standarda dobro je samo: bit ću, bit ćemo, pjevat ćeš, plesat ćete itd.(Pokušavala sam ispraviti mnoge javne natpise koji su prijetili vlasnicima nepropisno parkiranih automobila: Svako vozilo biti će uklonjeno ... Uspjeh je polovičan.) Ako se pak enklitički oblik prezenta glagola h tjeti (ću, ćeš ... ) nađe ispred infinitiva, infinitiv ostaje potpun, npr. vozilo će biti uklonjeno, mi ćemo to naučiti. Dakle, ili bit će (znamo kada) ili će biti (i to znamo kada) . Da je ovo slušni materijal, rekla bih koju i o izgovoru (također često pogrešnom), no kako nije, neka ostane na pravilima pisanoga jezika.

Hrvatski glagoli danas završavaju na -ti ili na -ći: pjevati, reći.
Iznesena pravila o tvorbi futura 1. s obzirom na položaj glagolske
enklitike (nenaglašenih oblika pomoćnoga glagola h tjeti - ću, ćeš, će itd.) relevantna su samo za glagole koji završavaju na -ti. Kod njih se krajnje -i iz infinitivnoga nastavka gubi kad se infinitiv glagola nađe ispred glagolske enklitike: nosit ĆU, radit ćeš, vidjet ćete itd. Glagoli koji završavaju na -ći ne doživljavaju nikakve promjene ni kad se infinitiv nađe ispred glagolske enklitike ni kad se nađe iza nje. Dakle, reći ću, ja ću reći.

Opačić N.: Reci mi to kratko i jasno, Novi Liber, Zagreb, 2009.